Poštovani gospodine Sijariću, direktore Zemaljskog muzeja u Sarajevu,
mi, uposlenici Kamernog teatra 55, šokirani smo i duboko povrijeđeni Vašim iznošenjem laži i
mizantropijom prema glumcima i teatarskim radnicima u Kantonu Sarajevo iznešenim na vašoj pres
konferenciji upriličenoj u povodu rada Zemaljskog muzeja. Kamerni teatar 55, kao i ostala pozorišta,
kako u Sarajevu tako i u Bosni i Hercegovini, radi u uslovima nedostatnim i teškim. Zbog toga smo
godinama primorani da neka radna mjesta, bez kojih teatar ne može funkcionirati, popunjavamo
ugovorima o djelu. Neistina koju iznosite, da Kamerni teatar 55 ugovorima o djelu isplaćuje 250.000
maraka, šalje poruku kako neke stvari iz budžeta pogrešno čitate. Radi objektivnog informiranja javnosti,
objavljujemo, vrlo transparentno, koliko iz budžeta Kantona Sarajevo u Kamernom teatru 55 odlazi na
plate, na struju, vodu i grijanje, na ugovore o djelu, i koliko nam malo novca ostaje da godišnje
napravimo tri predstave. Također, objavljujemo i broj glumaca koji rade u Kamernom teatru 55, a nisu
njegovi stalni uposlenici.
Moja želja, kao direktora, bila je da mladim glumcima otvorim vrata Kamernog teatra 55, i da igrajući u
našim predstavama, budu unutar a ne van svog posla, kao i da u ovom teškom vremenu makar nešto
zarade. Za taj angažman mladih ljudi nismo tražili nikakva dodatna sredstva i ti ugovori o djelu iznosili su
74.439,00 maraka, a ne 250.000,00 maraka kako vi gospodine Sijariću lažete. Uz ove 74.439,00 KM
ugovorom o vežemo i dva scenska radnika, dva portira, jednu šminkericu, jednu garderoberku, jednu
rekviziterku, jer nam ova radna mjesta nikada po sistematizaciji nisu do kraja popunjena.
Kako teatar da radi bez rekviziterke koja ode na trudničko bolovanje? Kako da radi bez maskerke koja je
već šest mjeseci na bolovanju? Kako jedan radnik na garderobi da opslužuje 14 predstava? Je li vi to
mislite da ću ja skidati „Helverovu noć“, našu čuvenu predstavu u kojoj igraju Mirjana Karanović i Ermin
Bravo, da ću skidati našu kultnu predstavu koja se već trideset godina igra na našoj sceni, „Umri muški“ u
kojoj igraju Senad Bašić i Admir Glamočak, da ću skidati predstavu „Naš razred“ u kojoj igraju Izudin
Bajrović, Dragan Jovičić i Ermin Bravo, da ću skidati predstavu „Kad bi naglas govorili“ u kojoj igraju
Dragan Jovičić, Jasna Ornela Bery, Rijad Gvozden, Dino Sarija i Igor Skvarica? Sve su to naše kolege koje
su, po želji reditelja istoimenih predstava, angažirani u Kamernom teatru 55, i to je ustaljena teatarska
praksa od kada pozorišta postoje. I, tako će i ostati, napadali vi i mrzili glumce i teatar, ili ne. Od milion i
osamsto dvadeset i sedam hiljada maraka koliko je Kamerni teatar 55 za 2020. godinu dobio iz budžeta,
skoro 1.5 milion maraka, ili više od 80% budžeta ide na isplatu bruto plaća sa doprinosima. Za vodu,
struju, grijanje, zakup prostora, jer mi smo u prostoru općine Centar kojoj plaćamo zakupninu, za putne
troškove sa kojima ne možemo tri puta u toku godine otputovati relaksirano da odigramo predstavu van
BiH te za nabavku materijala ide još dodatnih 190 hiljada maraka. Za produkciju tri predstave ostaje nam
negdje oko 138 hiljada maraka, što je samo 7,5% od ukupnog budžeta koji Kamerni dobija. Dakle, to je
prava istina o radu Kamernog teatra.
Iste probleme imaju i ostali sarajevski teatri i duboko vjerujem da će vam se i ostali direktori obratiti,
obzirom da brutalno nekorektno pokušavate problem svoje ustanove rješavati preko neargumentiranih i
jadnih napada na sarajevske teatre i njihove uposlenike, pogotovo glumce. Ja lično, zadnjih deset
godina, pa i više, apostrofiram Zemaljski muzej kao paradigmu nebrige države za kulturni segment
bosanskohercegovačkog društva. Poznate su moje izjave o teškom položaju Zemaljskog muzeja,
pogotovo ona kada sam premijeru Novaliću rekao da je „važnije sačuvati Zemaljski muzej nego napraviti
sto kilometara autoputa. Jer, vozićemo se modernim autoputevima a nećemo znati ni ko smo ni šta
smo.“

Kao ministar kulture i sporta od 2006-2010, a o tome postoje i tragovi, slao sam desetine pisama, kako
federalnoj Vladi, tako i Vijeću ministara, da se status Zemaljskog muzeja, kao i status još šest institucija
kulture od državnog značaja, a koje su nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma postale ničije, što hitnije
riješi. I danas mislim da te ustanove ne trebaju biti kantonalne, jer njihov status nije od kantonalnog
nego od državnog značaja.

Stoga, gospodine Sijariću, prava adresa gdje sve probleme Zemaljskog muzeja trebate iznijeti, jeste
Vlada Federacije BiH i Vijeće ministara. Tako će, vjerovatno, prestati vaša mržnja prema glumcima i
sarajevskim teatrima koje, iako Kanton Sarajevo ima dvanaest javnih ustanova iz kulture, uvijek
izuzimate kao ‘ružno pače’. Sve mi ovo izgleda kao da ste nekada konkurisali na prijemni ispit iz glume na
Akademiji scenskih umjetnosti, a koji niste položili.
Kamerni teatar 55 je u zadnjih pet godina napravio ogroman iskorak, kako u kvalitetu predstava tako i u
promjeni vizuelnog identiteta i osnovne infrastrukture unutar same zgrade. Ozbiljnim odnosom prema
našoj kući, kako štednjom, kako dobrim menedžerskim potezima, uspjeli smo, bez budžetskog novca
uraditi nekoliko kapitalnih projekata unutar kuće. Austrougarske mokre čvorove zamijenili smo
modernim i novim, zahvaljujući našim prijateljima iz Tike, promijenili smo sve prozore na zgradi, a koji su
datirali iz II svjetskog rata, nabavili smo novi svjetlosni pult, obnovili našu galeriju i klub, na ulaznim
zidovima kroz fotografije ispričali historiju Kamernog teatra 55, uspostavili, sada već regionalno
prepoznatljivi teatarski festival „Dani Jurislava Korenića“, otkupili franšizu prikazivanja u Kamernom
teatru 55, putem direktnog signala, opere iz Metropolitana u New Yorku, prvi u državi Bosni i
Hercegovini počeli raditi predstave za slijepa i slabovidna lica, zajedno sa Američkom ambasadom
organizirali školu glume u Srebrenici, radili promocije knjiga i druge programe primjerene jednoj takvoj
sarajevskoj sceni, dijelom gore pobrojanog bili su uključeni svi uposlenici Kamernog teatra 55. Uz sve to,
u zadnje četiri i pol godine, koliko sam direktor Kamernog teatra 55, a naravno i igram na njegovoj sceni,
Kamerni teatar 55 je na 27 festivala osvojio 98 nagrada. Da, dobro ste pročitali, gospodine Sijariću. 98
nagrada na 27 festivala, kako u Bosni i Hercegovini, tako i van nje. Mi smo ozbiljan kulturni prezent
grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine. Neka se još neki teatar u Evropi pohvali ovakvom
riplijevskom brojkom.
Ovo sam namjerno pobrojao jer vaš neprincipijelni i, sa naše strane ničim izazvan napad na Kamerni
teatar 55 i ostala sarajevska pozorišta, e da bi riješili probleme Zemaljskog muzeja, gruba je podvala
građanima Kantona Sarajevo koji su naši stalni posjetitelji i naša stalna publika. Tu smo, gospodine
Sijariću, da Zemaljskom muzeju budemo od bilo kakve pomoći, i ako treba opet ćemo dežurati u
zatvorenom muzeju ne bi li vlast natjerali da riješi njegov status. Ali, toplo Vas molimo da prestanete
agitirati protiv glumaca i teatra i prestanete neistinama podizati tenzije unutar sarajevskog kulturnog
kruga, koje nemaju nikakvo racionalno uporište. Vaši problemi moraju se rješavati na nivou, kako već
rekoh, Federacije i Države, a ne napadom na rad sarajevskih pozorišta. No, nekada i ovakve reakcije
kakva je vaša, iznjedre nešto dobro. A, to je, da građanima Kantona Sarajevo iznesemo na uvid naš rad i
da vrlo transparentno pokažemo kako trošimo budžetska sredstva.
Što se tiče držanja lekcija koje, također, spominjete na vašem presu a vezano konkretno za moje ime, ja
lekcije držim na sceni i ispred filmskih kamera. Ovo pismo sam napisao da ostane trag o vašim
neistinama i lažima, i trijumfu jednog sjajnog sarajevskog teatra koji, po riječima mnogih ljudi iz kulture

van bosanskohercegovačkog prostora, nosi onu težinu i regionalni kvalitet kakav je nekada imao Atelje
212 iz Beograda. Preuzeti taj primat nije bilo lako, i zato idemo dalje.
Emir Hadžihafizbegović,
direktor i glumac Kamernog teatra 55 sa kolektivom.