Izvor: www.avaz.ba
Regionalna unija teatara (RUTA) već sedam godina uspješno okuplja pozorišne kuće iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije i Sjeverne Makedonije, potvrđujući da umjetnost može povezivati ljude i onda kada ih politika pokušava razdvojiti.
O značaju festivala, izazovima finansiranja, stanju kulture u Bosni i Hercegovini, ulozi mladih umjetnika i budućnosti teatra razgovarali smo s Vedranom Fajkovićem, vršiocem dužnosti direktora Kamernog teatra 55 i dramaturgom.
Kako biste opisali najveći izazov s kojim se RUTA suočava danas, nakon sedam godina postojanja?
– Kao i s većinom stvari, najveći izazov s kojim se suočavamo su finansije. Nažalost. Nije problem u umjetničkim, nacionalnim, vjerskim, političkim, moralnim i, generalno, svjetonazorskim razlikama nas „otuđenih i nespojivih“ ljudi s Balkana, problem je, gle čuda, novac. E, sad, kad kažem novac, nije baš da smo potpuno bez podrške. Ovogodišnja RUTA je, prvi put, zvanično uvrštena u budžet Kantona Sarajevo, tako da smo od ove godine, kao festival, institucionalno podržani. Osim toga, RUTA je ove godine dobila i ozbiljnog partnera u ABSL BiH – Asocijaciju biznis servis lidera, vodeću organizaciju koja predstavlja sektor poslovnih servisa u Bosni i Hercegovini, što je značajan iskorak privatnog biznis sektora kada je podrška kulturi u pitanju. Ipak, i pored svega toga, s obzirom na kompleksnost RUTA festivala, potrebna su dodatna sredstva kako bi se festival nesmetano odvijao i kako bi dostigao svoj puni potencijal.
Sve zemlje
Da li je RUTA, uprkos apolitičnom karakteru, ipak postala simbol kulturnog povezivanja regiona koji politika često razdvaja?
– Naravno, jer, kao što i rekoh, nije problem u razlikama. Kakve god one bile. Kultura, teatar pogotovo, mjesto je prihvatanja, susreta, razmjene, kako ideja, tako i svjetonazora, energije i mišljenja, a sve na jedan konstruktivan i afirmativan način, bez politikanstva i strašenja. RUTA je od prvog dana, od svog osnutka, ostvarila taj cilj, publika u cijelom ex-Yu regionu od samog početka raširenih je ruku prihvatila predstave i teatre koji su ih izvodili i nikada se niko nije upitao, primjera radi, zašto u Bosnu dolazi predstava iz Srbije ili zašto u Hrvatsku dolazi predstava iz Crne Gore. Slovenci i Makedonci jednako su dobro prihvaćeni u svim zemljama, kao i mi kod njih. U RUTI nema politikanstva, nema podjela, nema ovog mraka i gliba kojima nas politike pokušavaju zatrovati i okrenuti jedne protiv drugih. I to se vidi, i to se osjeti. Tako, ako smo postali simbol spajanja, to je najveći kompliment koji smo mogli dobiti i kojem smo se mogli nadati.
Koliko je teško održati kontinuitet festivala kada se oslanjate na različite modele finansiranja u svakoj zemlji?
– Jako teško, ali ne i nemoguće. Svaka zemlja, odnosno teatar koji je predstavnik te zemlje, na svoj način mora se dovijati kako obezbijediti sredstva za svoje učešće na festivalu. Kako kroz institucionalnu podršku, tako i kroz sponzore, donatore i kako sve ne. Nije lako, svi se borimo jer svi vjerujemo u ispravnost ideje koja je RUTA, a to je da kultura mora probijati granice, kako u glavama ljudi, tako i one fizičke, koje stoje između svih nas koji živimo i radimo na ovim prostorima.
Da li smatrate da bi RUTA mogla prerasti u još veći, možda evropski festival ili ostaje svjesno regionalna priča?
– RUTA je, prije svega, kao što joj i ime samo kaže, Regionalna unija teatara. Mi smo već u pregovorima da se u RUTU uključe i druge zemlje, što bi možda i promijenilo ovu suštinski regionalnu priču, ali mišljenja sam da ne trebamo „letjeti pred rudu“ s ambicijama. Neka se stvari prirodno odvijaju. Neka RUTA postane toliko regionalno snažna i jaka da onda neko širenje partnerstva s drugim zemljama, odnosno teatrima, dođe kao logičan nastavak našeg rasta.
Umjetnički kvalitet
Kako birate predstave koje najbolje predstavljaju jedan teatar – umjetnički kvalitet ili reakcija publike?
– Umjetnički kvalitet, prije svega. Jer, ako je predstava dobra, a pri tome mislim istinski dobra, dakle dobro urađena, režirana, odigrana, osmišljena i producirana, onda će reakcija publike nedvojbeno biti pozitivna. Želja svih nas koji smo dio RUTE jeste da se publici u zemljama regiona prikažemo u najboljem svjetlu, tako da uvijek biramo predstave za koje smo sigurni da nose kvalitet koji može prebaciti onaj famozni „četvrti zid“ koji dijeli publiku od izvođača. Biti na RUTI ne znači samo biti Kamerni teatar 55 koji igra svoju predstavu. To, barem meni, znači i biti predstavnik Bosne i Hercegovine u području teatarske umjetnosti i produkcije u zemljama regiona. Iako su „prijateljske utakmice“ u pitanju, ipak uvijek idemo kao teatarska reprezentacija i ambasadori kulture BiH, a ne samo kao Kamerni teatar 55. I mislim da to cijeloj stvari daje dodatnu težinu i značaj.
Da li publika u regionu zaista ima sličan ukus ili postoje značajne razlike između gradova domaćina RUTE?
– Ono što me posebno ohrabruje jeste činjenica da publika u cijelom regionu ima itekako istančan ukus kada je teatar u pitanju i da jednako, „od Vardara do Triglava“, cijeni i podržava dobre i kvalitetne predstave, bez obzira na njihov žanr ili zemlju porijekla. To samo još više ide u prilog tome da jedan festival kao što je RUTA itekako ima smisla i da kultura ima snagu koja može, treba i mora brisati granice među ljudima, narodima i državama. Naravno, na sebi svojstven način, kroz oplemenjivanje umjetnošću i širenje pozitivnih poruka i praksi. Za razliku od, i uprkos – politici.
Koliko Kamerni teatar 55 danas uspijeva balansirati između tradicije i potrebe da privuče mlađu publiku?
– Kamerni teatar 55 oduvijek je bio mjesto susreta generacija. U Kamernom se raslo i odrastalo, zrilo i starilo. Nema mi ljepšeg osjećaja nego vidjeti na jednoj predstavi kako, rame uz rame, sjede i ravnopravno prate i uživaju veterani gledališta i nove snage, nova publika za koju smo sigurni da će zajedno s nama “živjeti Kamerni”.
Može li teatar u današnjem digitalnom vremenu ostati jednako utjecajan kao što je bio ranije ili se mora stalno prilagođavati novim formatima?
– Ono što je snaga teatra jeste upravo njegova prilagodljivost. Teatar, da se nije prilagođavao vremenu, sigurno ne bi opstao kao umjetnost. Teatar je uvijek „ovdje i sada“, njegova zadaća je da se referira na vrijeme u kojem nastaje i da ga na sebi svojstven način procjenjuje i ocjenjuje. Nove tehnologije samo mogu pomoći u tome. Meni je to jednako kao poređenje s uvođenjem električne rasvjete u teatar. Moglo se igrati pod svijećama – u ratu smo tako igrali i moglo se – ali, priznat ćete, mnogo se bolje vidi pod reflektorima. Tako je, barem mislim, sa svom tehnologijom i tehničkim pomagalima koja se mogu koristiti u teatru. Ona su samo dodatna sredstva koja otvaraju nove mogućnosti za kreaciju i to je nešto čemu se uvijek treba radovati, a ne strepiti ili zazirati od toga.
Kako vidite stanje kulture u Bosni i Hercegovini danas – da li ide naprijed ili stagnira?
– Korak naprijed, nazad dva. Kultura, odnosno umjetnost, uveliko je vezana za institucionalnu podršku. Kultura je ogledalo države, njena duša, i kao takvu treba je podržati i njegovati. Nama s ovih zajedničkih, da ne kažem – regionalnih prostora, ne nedostaje ni ideja ni inspiracije za stvaranje. Dokaz tome su kvalitetne predstave, filmovi, knjige, muzika i slike, u svim svojim vrstama i podvrstama, žanrovima i podžanrovima. Ono čega, nažalost, nikada nije dovoljno jeste – podrška. Umjetnost veoma često nije i ne može biti samodostatna i samoodrživa. Ono što je uvijek lijepo, tačno i prepoznatljivo, čak i veoma mjerljivo, jeste činjenica da kultura i umjetnost uvijek višestruko vraćaju ono što je u njih uloženo. Zato razvijene i uređene zemlje, kako u regionu tako i u svijetu, to prepoznaju i ulažu u kulturu. Svi se hvalimo Danisovim Oskarom, ali dozvolili smo da film i filmska industrija ostanu na nivou incidenta, koji kad i ako se desi, uvijek žanje nagrade i pozitivne kritike. A to je samo jedan primjer. Zato i kažem – korak naprijed, nazad dva. Mi, „kulturnjaci“, kako nas zovu, dajemo maksimalno sve od sebe. Dajemo zato što se ovim poslom bavimo iz srca i iz te nevjerovatne potrebe koju svaki umjetnik svijeta dijeli, a to je da stvaramo i dijelimo svoju umjetnost s publikom. Umjetnost je naša bit i naš smisao i zato joj se tako predajemo i zato se bavimo njome, bez obzira na uvjete. Guramo naprijed. Ali, da su nam podrška i pomoć neophodni – jesu.
Da li mladi danas imaju dovoljno prilika da se uključe u teatar i kulturnu produkciju?
– I da i ne. I opet se priča svodi na podršku institucija. Evo vrlo plastičan primjer kroz jedno institucionalno pozorište. Naime, Akademija scenskih umjetnosti svake godine prima nove generacije, kako glumaca, tako dramaturga, reditelja, producenata, montažera i snimatelja, dakle kadra koji treba da nakon školovanja počne raditi u teatru, na filmu i televiziji. Mi, kao teatar, imamo stalni glumački ansambl, koji s vremenom, ma kako to kao termin ružno zvučalo, treba obnavljati, da ne kažem – zanavljati. Novim glumcima, ali i novim rediteljima, dramaturzima i svim ostalima koji mogu i trebaju raditi u teatru. Ali ne možemo. Na snazi je moratorij na zapošljavanje. Ne mogu se primati novi radnici. Ne može im se osigurati radno mjesto kroz koje će oni nastaviti rasti u svom stvaralačkom životu. I onda su primorani da se „snalaze“. Ako imaju sreće, kroz povremene angažmane, a ako nemaju – ko zna? I mi kao društvo smo na gubitku. Jer, ko zna koliko mladih talenata kojima je trebalo vremena i prostora da se razviju i „razmašu“ nije imalo priliku? Ko zna koliko Oskara i drugih ostvarenja nećemo vidjeti naprosto zato što se njihovi potencijalni autori nisu imali gdje ostvariti, jer im nije pružena prilika? Tako da će moj odgovor na pitanje da li mladi imaju dovoljno prilika za uključivanje uvijek biti – nikada dovoljno. Ili, uvijek premalo.
Može li kultura danas konkurisati komercijalnim sadržajima poput televizije i društvenih mreža?
– Ne vidim ja to kao konkurenciju. Pogotovo ako govorimo o teatru. TV aparat, mobitel i kompjuter danas gotovo svi imaju u svojim domovima, pa je ta vrsta konzumerizma više i neupitna. Teatar, iako ga često imamo u kućama, ali u drugom obliku, ipak je neka vrsta ekskluzive. Ako ništa drugo, čovjek se mora spremiti, planirati i fizički otići da pogleda neku predstavu. I to teatru daje posebnu čar u odnosu na sve ostale umjetnosti, osim možda muzike u nekom „živom“ izvođenju. Zato što je neponovljiv. Čak i kada istu predstavu gledate više puta, ona je svaki put različita, svaki put nudi nešto novo, do tada neodigrano ili neviđeno. Tu je teatar, po meni, gotovo bez konkurencije. A ako je suditi po posjećenosti, evo konkretno kada je Kamerni teatar 55 u pitanju, onda zaista bez ikakvog straha mogu mirno spavati i znati da teatar kao takav nije u opasnosti. Jer teatri, ne samo naš, dupke su puni. Društvene mreže, televizija, čak i film u nekoj mjeri, nose svojevrsno otuđenje, neki nepremostivi zid kroz koji publika teško može proći. Dok u teatru, dok su živi ljudi na sceni i dok se predstava odvija direktno u prisustvu publike, čineći je sastavnim dijelom predstave, ti zidovi nestaju. Po tome smo jedinstveni. Po tome, rekao bih, nemamo konkurenciju.
