KNJIGA MOJIH ŽIVOTA

A.Hemon

Režija: Sabrina Begović
Dramatizacija: Džejna Avdić
Kostimografkinja: Adisa Vatreš Selimović
Scenograf: Osman Arslanagić
Video art: Nejra Latić-Hulusić
Koreograf: Thomas Seyeart
Igraju: Boris Ler, Maja Izetbegović, Amar Selimović, Mirna Jogunčić, Sabit Sejdinović i Merima Ovčina

Zbirka autobiografskih eseja i toka misli Aleksandra Hemona, prekookeanskog sarajlije iz grada Chicaga, govori o nevinosti odrastanja na ulicama Sarajeva i sazrijevanju i suočavanju sa svim hororima svakodnevnog života u Chicagu, u Americi – zemlji snova. Hemon na neposredan način, gotovo rašomonski, govori o ratu, kroz priče svojih prijatelja, roditelja i poznanika, ali i putem svojih ličnih opservacija i opaski, sa strane, dotiče se srži mnogih stvari koje oni koji su i bili akteri i ‘izvođači ratnih radova’, možda i nisu bili svjesni. Ovo je priča prije svega o jednom izgubljenom ljudskom biću, o umjetniku uhvaćenom u raskoraku između ‘neba i zemlje’, između ovdje i tamo, koji pokušava iznaći put u labirintutuđe zemlje i tuđeg neba, i pomiriti nelogičke i anticivilizacijske okolnosti u koje je historija još jednom, naglavačke, upala i za sobom povukla mnoge.

Nespremne. Neprilagođene. Nevoljne.

Režiju predstave ‘Knjiga mojih života’ potpisuje Sabrina Begović-Ćorić, dok dramatizaciju potpisuje Džejna Avdić.

Predstava ‘KNJIGA MOJIH ŽIVOTA’ nas lagano i neosjetno vodi iz situacije u situaciju, kao kroz poglavlja knjige, i kroz jednu veoma ličnu historiju uči nas mnogo o svima nama, dajući nam gorku pilulu neraskidivo izmiješane prošlosti i sadašnjosti obloženu britkim humorom, toplom ljudskošću i tipičnim sarajevskim pogledom na život i prilike oko nas. „KNJIGA MOJIH ŽIVOTA’, iako autobiografska, govori o svima nama, nama koji smo bili tu i koji nismo, priča nam priče u koje smo svi, htjeli mi to ili ne, podjednako utkani i unešeni.

Uloge su utjelovili Boris Ler koji glumi Hemona, Maja Izetbegović, Amar Selimović, Mirna Jogunčić, Sabit Sejdinović i Merima Ovčina.

Riječ dramaturginje

„Knjiga mojih života“ je drama, nastala prema istoimenoj knjizi Aleksandra Hemona.

Hemon se bavi različitim ljudima, pričama i likovima u različitim momentima vlastitog života, zbog toga je napisati dramatizaciju bio jako težak posao. Trebalo je opisne, klasične prozne scene prevesti u dramske replike i dramsku radnju. Dramaturgija novonastalog komada je fragmentarna. Živimo u svijetu hiperteksta i fragmentarnosti, te je taj način razmišljanja sve više tipičan današnjem čovjeku koji je „bombardovan“ od strane medija raznim informacijama, video ekranima, reklamama, i sl. Upravo su to i sredstva koja redateljica koristi. Ritam predstave, odnosno drame, je ritam života.

Ako bih morala opisati suštinu ovog komada, barem za većinu priča koje se spomenu, citirala bih Charlie Chaplina: „Life is a tragedy when seen in close-up, but a comedy in long-shot.“ („Izbliza život je tragedija, ali na duge staze je komedija.“) Slično je i sa ovim životom i životima svih nas, u momentu pomislimo da nam se ništa gore ne može desiti, međutim kada pogledamo sa otklonom, bude nam smiješno. Nova iskustva potiskuju stara, jedna bol nestaje, a nova nastaje. Slično je i sa srećom. Svaka nova je veća.

Džejna Avdić,
autorica dramatizacije

Riječ rediteljice

Zajedno kroz predstavu, ispitujemo gdje prestaje privatni život a počinje politika, i gdje politika prestaje da nam zadaje identitete, a privatni život počinje da nas definiše. Danas, u svijetu turbulentnih političkih dešavanja, neodgovorno je bježati od propitivanja šta nas to veže i šta nas čini sličnim, a šta drugačijim, ali i kako nas spajaju sličnosti i koliko nas spajaju drugačijosti.

U današnjem svijetu neizvjesnosti, mnoge neočekivane situacije svakodnevno postaju elementi koji mijenjaju svakodnevnicu. Zavisno od situacije u kojoj se nađemo naš identitet se redefiniše i postavlja se pitanje: “Ko sam ja ustvari i šta me čini onim što jesam?”

U predstavi se glavni lik, pisac Saša, prisjeća događaja i ljudi koji su ostavili traga na njegov(e) život(e) i identitet(e), svaki put precizno smještene u širi društveno-politički kontekst. Važno je da se zajedno sjećamo u nadi da će historija prestati da ponavlja samu sebe. Rastući broj nacionalista, neofašista i nacista diljem svijeta ne miriše na dobro.

Sabrina Begović-Ćorić,
redateljica

Siže

Zbirka autobiografskih eseja i toka misli Aleksandra Hemona, prekookeanskog sarajlije iz grada Chicaga, govori o nevinosti odrastanja na ulicama Sarajeva i sazrijevanju i suočavanju sa svim hororima svakodnevnog života u Chicagu, u Americi – zemlji snova. Hemon na neposredan način, gotovo rašomonski, govori o ratu kroz priče svojih prijatelja, roditelja i poznanika, ali i putem svojih ličnih opservacija i opaski, sa strane, dotiče se srži mnogih stvari koje oni, koji su i bili akteri i ‘izvođači ratnih radova’, možda i nisu bili svjesni.

Vedran Fajković,
dramaturg Kamernog teatra 55

„Narativna mašta – a time i pričanje priče – osnovno su evolucijsko oruđe za preživljavanje. Mi poimamo svijet pričajući priče i gradimo ljudsko znanje kroz svoj odnos s izmišljenim sopstvima.“

Aleksandar Hemon
„Knjiga mojih života“