KAD BI NAGLAS GOVORILI

Adnan Lugonić

Režija: Srđan Vuletić
Asistent režije: Amra Mehić
Dramaturg: Adnan Lugonić, Vedran Fajković
Kostim/Scena: Adisa Vatreš – Selimović
Asistent kostimografa: Lejla Šarac
Muzika: Dino Šukalo
Inspicijent: Radomir Jagličić
Producent: Emir Hadžihafizbegović

IGRAJU

Muhamed Hadžović ON
Maja Izetbegović ONA
Dragan Jovičić ČOVJEK
Jasna Ornela Bery ŽENA
Feđa Štukan TAKSISTA
Vanesa Glođo RECEPCIONERKA
Senad Alihodžić UČITELJ
Dino Sarija PRVI
Rijad Gvozden DRUGI
Dina Mušanović TREĆA
Igor Skvarica GEJ
Boris Ler PODUZETNIK
Saša Petrović GRANAPDŽIJA

Šef tehnike: Mirsad Imamović
Majstori svjetla: Elvedin Bajraktarević i Nino Brutus
Majstori tona: Edin Hajdarević i Edina Hajdarević
Majstor scene: Milan Nović
Dekorateri: Emir Pamuk, Samir Muhović i Nadir Muhović
Šminka: Jasmina Hadžić-Ajanović
Garderoba: Semra Đidelija i Azra Dautović
Rekvizita: Mirela Gutić
Stolarski radovi: Ramo Pamuk
Krojački radovi: Hajdar Tinjak

Ova predstava se bavi likovima koje svakodnevno srećemo u haustorima, ispred zgrade, pored zgrade, svuda oko nas. Oni možda imaju iste probleme kao i mi, ali to nikad nećemo saznati jer smo prestali otvoreno pričati. Da, mi žučno pričamo o vremenu, politici, velikim temama – ali negdje u tim velikim temama smo se izgubili mi, mali ljudi. Mali ljudi sa nama velikim problemima. A, potrebno je samo malo hrabrosti, malo spremnosti da podijelimo pokoju emociju, intimu, sa ljudima oko nas, kako bi shvatili da svuda oko nas postoje osjećajna, ranjiva bića koja imaju iste probleme. Ljudska bića spremna i sposobna da nam pomognu, da nas usreće, da budu naši idealni partneri.

Srđan Vuletić

 

Tekst mladog dramaturga i autora Adnana Lugonića prije svega govori o usamljenosti. U jednoj sudbonosnoj noći trinaest likova se susreću i započinju obične, svakodnevne razgovore. Svi oni žive u istoj zgradi, u istom kvartu, svi se svakodnevno susreću, ali niko nikoga ne poznaje. Ni komšija komšiju, ni muž ženu. Živimo u jednom veoma zatvorenom i osamljenom svijetu u kojem su svi okrenuti sebi, i pri tome ‘zakopčani do grla’. Ali, ova čarobna noć je noć kada maske i ograde spadaju. Vrijeme ogoljavanja duša. Sve ih sudbinski povezuje jedan naizgled potpuno nerelevantan događaj – samoubistvo prodavca kojeg su svi ‘poznavali’. A zapravo nisu. Njegov akt se doživljava i tumači na različite načine. Za jedne je kukavica, za druge heroj koji je smogao snage da pobjegne. Da se napokon oslobodi. Života. Ovo je noć pronaženja dijamanata na smetljištu. Dijamanti su ljudi koji žive i umiru potpuno anonimno i neprimjetno svud oko nas. Smetljište je sve ostalo. I dom, i ulica, i grad. I brak. I roditelji. Život. Ali dovoljan je jedan susret da promijeni sve to. Da shvatimo koliko smo zapravo usamljeni, i da shvatimo da koliko nismo sami. Nekada je potrebno samo progovoriti. Naglas.

Dramaturg, Vedran Fajković

 

Drama „Kad bi naglas govorili“ nastala je kao praktični diplomski rad na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Tokom pisanja drame nisam razmišljao gdje, kada i da li će ikada biti inscenirana. Bilo mi je važno da ispričam priču o ljudima koje uslovno nazivamo malim, i njihovim problemima koje, također, uslovno nazivamo malim, i time pokažem da nema malih ljudi i malih problema. Kao što ne postoje ni velike teme same po sebi, već ih je neko učinio takvima. Pišući ovu dramu htio sam prije svega propitati šta osjećam spram svega onoga što nas svakodnevno okružuje i šta je u svom tom haotičnom okruženju važno. Naravno, cilj mi nije bio dati konačan i tačan odgovor, već putem likova otvoriti mogućnost za razgovor o tome. Ispostavilo se da je drama ipak našla svoje mjesto inscenacije u Kamernom teatru 55. Mala, intimna scena ugostila je likove koji predstavljaju male ljude sa malim problemima. I to je dovoljno veliko da bude predstva.

Adnan Lugonić